Tradicionalna crnogorska nošnja
Crnogorska Tradicionalna crnogorska nošnja je bogato kulturno naslijeđe oblikovano vijekovima različitih uticaja, geografske izolacije i lokalnih materijala poput vune i konoplje, koje odražavaju identitet i prilagodljivost njenog naroda.
Istorijski i geografski uticaji na crnogorsku nošnju
Nošnja je oduvijek bila važan segment u životu Crnogoraca. Od kojeg materijala je nošnja napravljena i u kojem stilu je izrađena govorilo je mnogo o osobi. Korijeni našeg kulturnog naslijeđa sežu daleko u prošlost. Crna Gora je vijekovima bila meta brojnih osvajača i svi ti različiti uticaji su se ovdje stopili, koje su ljudi u Crnoj Gori manje-više prihvatili, i koji su na isti način prilagođeni crnogorskim shvatanjima i načinu života. Kao rezultat toga nastali su brojni umjetnički proizvodi i karakteristične crte za naš narod i našu kulturu. Pored tih kulturno-istorijskih činjenica, geografski uslovi su imali izuzetno jak uticaj na izbor tkanina od kojih će nošnja biti napravljena.
Crna Gora je zemlja izuzetne prirode, ali i vrlo raznolike prirode, od pristupačne obale do izuzetno izolovanog sjevera. Određena sela čak i danas u Crnoj Gori nije lako doći i kontakt sa “civilizacijom” je vrlo rijedak, a u prošlosti Crne Gore to je vrlo često bio slučaj sa većinom sela. Zbog tih razloga ljudi su morali sami da kroje svoju odjeću kod kuće i morali su je napraviti od materijala koji im je bio dostupan. Materijali koji su se najčešće koristili bili su: vuna, kozja dlaka, konoplja, lan, žuka, a u manjim količinama proizvodili su i koristili svilu.
Komponente Tradicionalne crnogorske nošnje
Ženska nošnja
Neki istraživači koji su se bavili crnogorskom narodnom nošnjom dijele je na građansku i tradicionalnu. Ta podjela se obično zasniva na razlici u odijevanju pravoslavnih žena i žena koje su obično živjele na obali – žena katoličke vjeroispovijesti. Tradicionalna nošnja žena u ovim područjima obično se sastojala od: košulje, vunene haljine, suknje, pregače, pojasa, marame i čarapa, a kao alternativni odjevni predmeti koristili su kamizolu (određenu vrstu prsluka), koret (kratki kaput obično smeđe boje), zubun (odjevni predmet bez rukava), curdiju (vrstu jakne – kratkih rukava ili bez rukava) i kaftan. Što se obuće tiče, najčešće su imali opanak (seoske cipele), pasamage, a ponekad čak i cipele.
Kada govorimo o građanskim nošnjama, moramo imati na umu sve istorijske i modne događaje u XVIII vijeku. U to vrijeme dizajnirana je lepršava šira odjeća sa naborima, koja je pokrivala ramena, i imala je kvadratni nisko izrezani dekolte koji je bio obrubljen volanima od čipke ili od neke tamnije platnene tkanine. Rukavi su bili ravni i obično su imali dekorativne manšete. Haljina sa volanima tek kasnije je zamijenjena haljinom sa naborima. Ti nabori su počinjali od sredine dekoltea oko vrata i slobodno su padali na leđa. Na prednjoj strani dobro zategnut korzet bio je spojen sa svake strane sa trougaonim umetkom na pojasu, i bio je bogato ukrašen. Gornja odjeća se na neki način otvarala u području suknje i bila je manje-više ukrašena. Imala je ravan dekorativni ovratnik, takođe ravan rukav koji je sezao do lakta i završavao se “nagodom” sa više volana iz kojih se mogla vidjeti čipkasta manšeta.
Muška nošnja
Ako krenemo po redoslijedu odijevanja, na prvom mjestu bi došle natkoljenice. Natkoljenice su vrsta čarapa koje snažno stežu listove. Za izradu ovih čarapa potrebna je velika vještina, i ono što treba istaknuti je da bez obzira na iskustvo i godine, za oblačenje natkoljenica potrebno je dosta vremena. Natkoljenice treba snažno zategnuti kako bi čovjek lakše i sigurnije kretao, što je bilo izuzetno važno za Crnogorce koji su se kretali po kamenitoj Crnoj Gori. Osim natkoljenica, postojale su takozvane bjecve koje su imale prorez na strani, a njihovi rubovi su bili obrubljeni crvenim ili tamnoplavim grubim platnom.
Hlače su se oblačile odmah nakon natkoljenica i trebale su preklopiti jedan dio natkoljenica. Vrlo često su hlače i natkoljenice bile vezane užetom kako se ne bi odvojile, a za to su ljudi pravili posebne kuke na natkoljenicama. Hlače kod običnih Crnogoraca bile su bijele i napravljene od grubog platna i vodootporne tkanine (coja). Hlače kod struka bile su široke, dok su ispod koljena bile skupljene. Crnogorci su imali pojas u kojem je bio vijenac kroz koji je prolazilo uže kako bi se hlače vezale oko struka.
Muška košulja imala je ovratnik i prorez na prsima koji je bio zatvoren dugmadima. Košulja je bila uvučena u hlače i najčešće je bila bijela košulja (rijetko ste mogli naći Crnogorca u šarenoj košulji). Košulja je bila obavezan dio crnogorske muške nošnje i na svečanostima je uvijek bila vezana. Osim košulje, muška narodna nošnja, njen gornji dio, sastojala se od “gunja” (dugačkog seoskog kaputa). Gunj je imao kratke rese koje su na prsima bile raširene. Crnogorci su nosili ovaj kratki kaput čiji su krajevi prelazili jedan preko drugog i bio je zakopčan bakarnim dugmadima. Gunj je zamijenjen “dolamom” (dolmanom), koji ima rukave ispod pazuha i do šake su gotovo otvoreni, tako da se mogu baciti nazad. Na taj način ruka ostaje samo u košulji. To je bilo od velike važnosti i vrlo karakteristično za Crnu Goru, jer se na taj način odijela, narodna odjeća, mogla napraviti za sve sezone. Kada je bilo ljeto, nisu koristili rukave dolmana, već bi bacili rukave iza leđa, a kada je bila zima, Crnogorci bi obukli rukave dolmana. Dolman se obično može naći u Crnoj Gori u zelenoj boji, i napravljen je od grubog platna ili vodootporne tkanine (coja). Krajevi dolmana (rukavi i uglovi i rese) ukrašeni su tamnocrvenom bojom.
Ispod gunja nosili su “dzemadan”, koji je napravljen od crvenog grubog platna i obično je bio izvezen sa strane nekim pamučnim ili svilenim pletenicama crne ili zlatne boje. To je prsluk sa resama koji su dolazili jedan preko drugog, i bio je zakopčan sa četiri dugmeta (napravljena od metala) i sa crnim čvorovima napravljenim od svilenog užeta. Dzemadan se nosio preko prsa, i išao je sve do grla. Rubovi dzemadana na resama takođe su ukrašeni čvorovima ili zlatnim vezom.
Dzemadan je ponekad zamijenjen “jecermom”, koja nije imala rese ili preklapanje, a prorez na prsima je bio ravan. Sa obje strane “jecerme” bila su dva reda dugmadi (crnih svilenih) koja su samo dekoracija. Ispod dugmadi nalazi se nekoliko kukica i čvorova koji se koriste za zakopčavanje jecerme do sredine odozdo. Ove kukice i čvorovi obično su bili jedina stvar korištena za zakopčavanje jecerme, jer su Crnogorci ostavljali svoja prsa otkrivena. Preko gunja išla je “jelek” (prsluk bez rukava izvezen).
Jelek je napravljen od grubog materijala i bio je ukrašen užetom ili zlatnim vezom. To je gornji odjevni predmet, vrlo sličan kaputu bez rukava. Sprijeda je vrlo otvoren, a ono što je karakteristično za njega je da nikada nije bio zakopčan.
Jelek je ponekad zamijenjen “tokama” (srebrnim pločama), koje imaju isti oblik kao jelek, ali na prednjoj strani imaju metalne, najčešće srebrne ploče. “Toke” su vezane za razliku od jelka i vrlo su blizu tijelu, a kako su napravljene od metala podsjećaju na oklop, što je bila njihova upotreba u nekadašnjoj Crnoj Gori.