Život Svetog Vasilija Ostroškog

Život Svetog Vasilija Ostroškog je priča o srpskom pravoslavnom monahu i episkopu iz 17. vijeka, rođenom u Hercegovini, koji je postao duhovni vođa, branilac pravoslavlja i cijenjeni svetac poznat po pobožnosti, čudima i osnivanju manastira Ostrog.

---

Rani život i duhovno formiranje

Prema legendi, Život Svetog Vasilija Ostroškog je počeo u Hercegovini, u selu Mrkonjić u Popovom polju, 28. decembra 1610. godine sa krštenim imenom Stojan. Od ranog djetinjstva bio je duboko ispunjen ljubavlju prema Bogu, i ubrzo je postao monah manastira Zavala. Hrišćansko ime Vasilije dobio je u manastiru u gradu Trebinje, a u manastiru u gradu Cetinje, gdje je, prema legendi, imao nesuglasice sa tadašnjim crnogorskim arhiepiskopom Mardarijem. Mladi monah Vasilije bio je protiv razgovora sa agentima Pape o sporazumu, nekoj vrsti unije, između katolika i pravoslavnih, i zbog toga je prognan iz Crne Gore.

Svoje prve uticaje o hrišćanstvu i Bogu mladi Stojan je dobio od kuće. Rođen u duboko vjernoj i religioznoj porodici, rano se posvetio postu, molitvi i crkvi. Sa ovom dubokom vjerom i ljubavlju prema Bogu postao je poznat kao miran, ozbiljan čovjek sa duboko toplom dušom. Bez obzira na teško vrijeme u kojem su živjeli njegova porodica i cijela zajednica, mladi Stojan je postao poznat kao jedan od najsebičnijih mladih ljudi u tom području. Ovi loši uticaji dolazili su direktno od drugih takozvanih članova crkve. Da bi ga poštedjeli ovih loših uticaja i približili ga Božjoj riječi i vjeri, njegovi roditelji su ga odveli u manastir Zavala “Uznesenje Bogorodice”. Pod vodstvom svog ujaka Serafima, mladi Stojan je proveo mnogo vremena sa knjigama i obrazovanim ljudima, te upoznao duh riječi i osnove nauke. Tokom ovog vremena rodila se njegova želja da postane monah.

Monaško putovanje i vođstvo

Dok je boravio u manastiru Tvrdoš u Trebinju, njegova ljubav prema postu i molitvi okrunjena je monaškim imenom pod kojim je postao poznat – Vasilije. Izabrao je ovo ime da simbolizuje svoju namjeru da posveti život postignućima Vasilija Velikog. Ubrzo nakon što je primio svoje novo ime, dobio je svoje crkvene titule.

U manastiru Tvrdoš dobio je titulu arhiđakona, što je označilo početak putovanja u centre pravoslavne crkve širom svijeta, završenih posjetom Svetoj Gori i Rusiji gdje je ostao nekoliko mjeseci. Po povratku sa svojih putovanja uvijek je dolazio sa važnim i skupocjenim darovima za siromašne crkve Hercegovine. Davao je knjige, artefakte i novac crkvama i siromašnim ljudima. Dodatno, posvetio je svoje vrijeme obnovi ili izgradnji starih crkava i mnogih škola na ovom teritoriju. Proveo je mnogo vremena na Svetoj Gori, poznatoj kao epicentar Pravoslavne crkve i vjere. Njegova putovanja vodila su ga preko grada Nikšića, manastira Morača, manastira Đurđevi Stupovi do grada Peći, tokom kojih je razgovarao sa crkvenim vođama kao i običnim ljudima o borbama srpskog naroda u Hercegovini, o nasilju Turaka i latinske propagande. Na Svetoj Gori skupio je mnogo znanja od crkvenih vođa i drugih svetih putnika. Proveo je mnogo vremena u srpskom manastiru Hilandar u gradu Peći gdje je ponovo unapređen 1638. godine u status crkvenog vođe. Još nije navršio trideset godina, postao je episkop zbog svog uzvišenog duha i hrišćanskog života koji samo duhovno biće može živjeti.

Duhovni i politički uticaj

Po povratku episkopa Vasilija u Hercegovinu, postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za slobodu jugoslovenskog naroda. Molitvom i širenjem Božje riječi kroz cijelo područje, događala su se neprirodna iscjeljenja duha i tijela, a mladi Vasilije je postao izvršilac čuda. Ljudi tog vremena već su tretirali Vasilija kao sveca i dolazili su mu za pomoć i utjehu od svojih nevolja. Kaže se da je svojim duhovnim savjetima pomogao mnogim svojim ljudima.

Vremena u kojima je Vasilije živio nisu bila pozitivna ni za ljude ni za njihovu crkvu. Sa brojnim ratovima koji su se vodili na njegovom teritoriju, ljudi su postali manipulirani kao pijuni interesima tadašnjih sila. Pravoslavna crkva, na čelu sa duhovnim vođama uključujući episkopa Vasilija, fokusirala se na ljude i duhovnu podršku koja je bila potrebna, ali se uključila i na političkom nivou, dobivajući hrišćansku podršku od svuda da pomogne protiv turske vladavine. Tokom rata između Venecije i Turaka, ljudi i crkva su se pridružili prvima, i to je dalo katolicima priliku da šire katoličku vjeru kroz teritorij Hercegovine i Crne Gore. Čak i pod ovim ogromnim pritiskom misionara Pape, episkop Vasilije uz pomoć patrijarha Pajsija nastavio je borbu za spas pravoslavne vjere u narodu. Zbog ove borbe, kao i kroz cijeli svoj život, katolici su konstantno optuživali Vasilija i napadali njegovu vjeru i način vjerovanja. Ipak, svojim stručnim privatnim i političkim pregovorima, Vasilije je uspio spasiti ljude i vjeru od konstantnih vojnih i političkih pritisaka svjetskih supersila tog vremena. Među ljudima Vasilije je bio poznat kao žestoki branilac pravoslavlja i vođa narodne borbe za nezavisnost. Veliki broj akcija za slobodu Nikšića i Hercegovine vodio je on, što je stvorilo snažnu emocionalnu vezu između njega i naroda.

Život u Ostrogu i naslijeđe

Tokom svoje mladosti, kao i kroz teške dane kada je morao donositi važne odluke, Vasilije je vodio miran povučen život, provodeći mnogo vremena sam u molitvama. Zbog nesuglasica sa crkvenim vođstvom u manastiru u Trebinju u svojim ranim danima, izabrao je Ostrog kao svoje primarno prebivalište i postao je episkop Ostroga 1651. godine. Tačno kada se preseljenje iz manastira Tvrdoš u Ostrog dogodilo nije poznato. Neke legende kažu da je proveo neko vrijeme u malom selu zvanom Pope, a zatim u pećini zvanoj Milića u gradu Pješivcima, a onda je stigao u Ostrog gdje je pronašao starog vjernika po imenu Isaija, i gdje se nalazila mala crkva. Ime ovog vjernika bilo je toliko poznato među ljudima da su Turci, čim je umro, spalili njegove kosti na ražnju u pokušaju da potresu pravoslavnu vjeru. Upravo iz pećine/crkve ovog vjernika Isaije, Vasilije je upravljao područjem petnaest godina. Uvijek je bio okružen mnogim monasima. U svojim zapisima iz 1666. godine naveo je da je preuredio, a ne obnovio, manastir Ostrog sa nekim “radom i sredstvima”.

Djela episkopa Vasilija iz Ostroga nisu bila dobro dokumentirana. Preuredio je Donji manastir Vavedenje “crkvu Bogorodice”, kupio nekoliko susjednih posjeda i radio na širenju vjere. Malo kasnije podigao je crkvu “Sveti Krst” visoko u ostroškim liticama. Njegov san da pretvori ostroške pećine u manastir kao izvor vjere za Pravoslavnu crkvu bio je nezaustavljiv. Tokom izgradnje Gornjeg manastira nosio je kamenje i neprestano se molio, sve to dok je obavljao svoje crkvene službe. Svojim teškim radom i stvarima koje je stvorio postao je poznat kao najveći crkveni vođa tog vremena.

Sa ostroških litica, kao duhovni pastir, silazio je u prelijepu Bjelopavlićku dolinu ispod, tješeći ljude i dajući duhovne savjete. Često su ljudi dolazili po ovaj savjet u manastir da razgovaraju sa Vasilijem. Da bi se sakrili od nebrojenih turskih napada na ljude, mnogi su ovdje dolazili tražeći utočište i mnogi su ostajali neko vrijeme pod zaštitom manastira.

Brojna predviđanja Svetog Vasilija su se s vremenom pokazala istinitim. Na primjer, Vasilije je rekao vojvodi Raiću da neće imati djece zbog svog neduhovnog života vođenog ponosom. Kada se to zaista dogodilo, došao je da vidi Vasilija, koji mu je rekao da će se djeca pojaviti ako promijeni svoj život i ispuni ga molitvom, postom i duhovnošću. Ovo kao i mnoga druga predviđanja su se obistinila.

Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila 1671. godine u svojoj sobi u manastiru Ostrog. Prema legendi, pri njegovom odlasku neprirodna svjetlost ispunila je sobu. Tijelo Svetog Vasilija sahranjeno je u grobu u podnožju Donjeg manastira Vavedenje.

Vasilijev grob ostao je mjesto koje posjećuju mnogi ne samo iz hercegovačkog regiona, već iz svih krajeva svijeta. Čak i danas, ljudi pričaju o legendama o čudima i iscjeljenjima kada posjećuju Ostrog.

U legendama se kaže da se sedam godina nakon njegove smrti Sveti Vasilije pojavio u snovima igumana manastira sa zahtjevom da mu se iskopa tijelo. Kada je iguman rekao sveštenstvu o snu, oni mu nisu vjerovali, i tek kada se Sveti Vasilije pojavio treći put i ostavio opekotine na čelu igumana, sveštenstvo se molilo i postilo sedam dana i noći, a zatim uzelo svoje lopate i iskopalo potpuno netaknuto tijelo iz groba i premjestilo ga u raku Gornjeg manastira gdje se danas nalazi. Vuk Stefanović Karadžić je dokumentovao da se ovdje služi liturgija pored njegovog tijela na Božić, na Uskrs, na Veliki četvrtak i na svaki 29. april, godišnjicu njegove smrti.

Kroz turbulentnu istoriju ovog regiona, posmrtni ostaci Svetog Vasilija nisu mirno počivali, već su nekoliko puta bili premještani da bi se zaštitili od neprijatelja. Prvi put su premješteni prije napada brutalnog vođe turske vojske, Numan-paše Ćuprilice. Bila je to 1714. godina, i sve vrijedne religiozne relikvije kao i posmrtni ostaci Svetog Vasilija bili su zakopani ispod manastira blizu rijeke Zete, i iako ova rijeka svake godine plavi svoje obale, svi predmeti su ostali netaknuti cijelu godinu. Drugi put tijelo je premješteno 1852. godine prije dolaska Omer-paše Latasa. Lokalni Crnogorci su zakopali posmrtne ostatke ispod obližnje crkve Roždestva “Svete Bogorodice” u Cetinju zajedno sa posmrtnim ostacima drugog crnogorskog sveca, Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće sljedeće godine Sveti Vasilije je vraćen u Ostrog. Treći i posljednji put posmrtni ostaci su premješteni 1876. godine tokom Velikog rata, ponovo u Cetinje. 1878. godine sa velikom ceremonijom posmrtni ostaci su vraćeni u Ostrog, a lijes je nosio tadašnji crnogorski kralj Nikola.

Tokom Drugog svjetskog rata premješten je iz crkve u dubinu pećine da bi se zaštitio od mnogih bombardovanja Ostroga. Srećom, nijedna bomba nije nanijela štetu manastiru.

Saznajte više o manastiru Ostrog